Gavrila Principa 51, Podgorica prgizanas@gmail.com +38269345069

Naš neprijatelj je itekako stvaran i smije nam se u lice

Nije lako osloboditi se okova u državi u kojoj od boraca za slobodu prave izgnanike, tuđince u sopstvenoj zemlji. Pred nama je herkulovski zadatak, ako želimo da ove šapate slobode pretvorimo u uzvike.
U teoriji je sve lako izvodljivo, izgleda čak i jednostavno. Istina i realnost su mnogo manje inspirativne.
Predstoji nam duga borba, poslije koje slijedi još jedna. Ukoliko uspijemo da dostignemo svoj cilj i dobijemo status slobodnih građana ponosne Crne Gore, koja trenutno nema čime da se ponosi, na nama je da na tom postolju i ostanemo. Jer kad sve prođe, doći će opet, samo ako dozvolimo.
Šta nas sprečava da se uzdignemo iz ruine koju nam je vlast obezbijedila? Odgovor je – isti oni makijavelistički umovi koji nam vode “vječnu” Crnu Goru u propast. Ako ovako nastave, uskoro će morati da nađu adekvatniji epitet, jer ovo vječnosti gledati neće.
Oni koji gledaju na nas sa visine ne vide dalje od novca koji im je nadohvat ruke, jer su njihovi amovi naštimovani tako da im ne dozvoljavaju da vide bijedu koju su stvorili.
“Bolje sjutra” se sa razlogom zove tako, ne zove se “bolje za 30 godina”. Treba djelovati odmah!
Predugo traje sve ovo. Rješenje, nažalost, ne mogu ponuditi, bar ne sama. A znam da nisam sama u ovoj kolotečini. Najbitnije je naći istomišljenike i osloboditi ih straha. Znamo svi koji je to strah u pitanju – onaj koji nam je ukorijenjen u srži našeg bića podsredstvom ucjena. Toliko smo se srodili sa njim i navikli da se plašimo svega, da smo stvorili “zonu komfora” iz koje moramo izaći ili će nas unazaditi još više, ako je to uopšte moguće.
Potrebno je podići ljudsku svijest, probuditi zarobljene umove i djelovati.
Neću navoditi konkretne činjenice, sve je već rečeno, samo ću pitati zašto ne stupimo u akciju kad nam je već “sve jasno”? Sve znamo, znamo da srljamo u ambis, ili bolje rečeno da nas vode u ambis.
Zašto je neznatan broj nas svjestan toga i pokušava se izboriti sa korovom koji prijeti da nas dovede do ruba egzistencije, kojem smo se opasno primakli? Samo mrtve ribe plivaju kuda ih struja nosi.
Krenuli smo neutrvenim putem. Znamo cilj kojem težimo, ali ne možemo znati koji će biti stvaran ishod borbe koja je pred nama, znamo da nismo ravna linija, ima turbulencija, čuje se naš glas, ali nam treba podrška!
Ne borimo se protiv vjetrenjača, naš neprijatelj je itekako stvaran i smije nam se u lice.
Nijedna borba se ne može voditi bez sloge. Mi nismo složni. Bar ne u mjeri koja nam je potrebna da bismo razgrnuli zastore sa mrtvim pejzažem u koje već predugo gledamo, a ne smijemo reći da nam se ne sviđaju.

Mina Radulović, građanski aktivista

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

%d bloggers like this: